Voditelj obrade je u ovom slučaju operater berlinske mreže S-Bahn vlakova. Njegovi vlakovi opremljeni su CCTV kamerama, a snimljeni podaci se spremaju 48 sati, a zatim se automatski brišu osim ako to ne zatraže nadležna tijela sukladno važećim propisima.
Ispitanik se vozio vlakom 6. listopada 2020. te je istog dana poslao e-mail kontroloru tražeći pristup CCTV snimkama vlaka u kojem je bio i zamolio da se snimke ne brišu automatski nakon 48 sati. Voditelj obrade je to odbio učiniti jer, tvrdio je, takve podatke može dostaviti samo nadležnom tijelu.
Ispitanik se potom žalio berlinskom nadzornom tijelu (Berliner Beauftragte für Datenschutz und Informationsfreiheit - BlnBDI), koji je voditelju obrade izrekao opomenu zbog kršenja prava na pristup prema članku 15. GDPR-a.
Nakon odluke, voditelj obrade (u daljnjem tekstu tužitelj) uložio je žalbu na odluku berlinskog nadzornog tijela, kao tuženik, pred Upravnim sudom u Berlinu (Verwaltungsgericht Berlin - VG Berlin). U svojoj žalbi tužitelj je, među ostalim, tvrdio, prvo, da njegove video snimke ne predstavljaju osobne podatke prema GDPR-u jer se osobe ne mogu identificirati; drugo, da čak i ako bi se smatrali osobnim podacima koji se mogu identificirati, napor da se ispune takvi zahtjevi je nerazmjerno velik, pozivajući se i na članak 11. stavak 1. GDPR-a, koji navodi da voditelji obrade nisu dužni obrađivati daljnje informacije kako bi bili u skladu s zahtjev za pristup.
Ovom tužbom tužitelj je tražio poništenje opomene i sudsko rješenje da ni u kojem slučaju nije dužan čuvati CCTV snimke dulje od 48 sati i učiniti ih dostupnima ispitanicima koji traže pristup.
Berlin VG presudio je, prije svega, da tužitelj nije bio dužan ispitaniku dati video snimke CCTV-a. Sud je priznao da podaci uključeni u njih predstavljaju osobne podatke prema članku 4. stavku 1. GDPR-a, budući da se pojedinci mogu identificirati i također zato što prema članku 11. GDPR-a, nije obvezno da pojedinci budu identificirani u trenutku obrade. Međutim, dodao je da se mora uzeti u obzir stvarna sposobnost tužitelja da identificira pojedinca i zaključio da u ovom konkretnom slučaju, tužitelj nije imao potrebna sredstva da bi mogao stvarno identificirati nositelja podataka, stoga Berlin VG smatra da videosnimke tužitelja ne sadrže nikakve osobne podatke i da ih treba smatrati anonimiziranim podacima.
Drugo, sud je smatrao da čak i s informacijama koje je dostavio ispitanik: datum, broj vlaka i druge pojedinosti, tužitelj nije mogao biti siguran da je ispitanik stvarna osoba koja je podnijela zahtjev za pristup, jer je mogao dati ove informacije, ali u vezi s drugom osobom. Tužitelj je u mogućnosti identificirati pojedince samo uz pomoć informacija koje mu daju tijela kaznenog progona u slučaju da zatraže pristup snimkama. Nadalje, sud je utvrdio da je napor koji je tužitelj zahtijevao da pregleda i anonimizira podatke bio krajnje nerazmjeran interesu ispitanika. Sve to, po mišljenju suda, čini zahtjev za pristup pretjeranim.
Iako članak 15. GDPR-a ne predviđa iznimku u slučaju nerazmjernih zahtjeva za pristup, sud je smatrao da se to može izvesti iz tumačenja §275(2) Njemačkog građanskog zakonika (Bürgerliches Gesetzbuch - BGB) i iz uvodne izjave 62. GDPR. Iz tumačenja suda slijedi da se izvedba može odbiti ako zahtijeva nerazmjeran napor koji, prema načelu dobre vjere sadržanom u članku 8. stavku 2. Povelje i članku 5. stavku 1. točki (a) GDPR-a, nadjačava interese nositelj podataka.
Nadalje, sud je naglasio da automatsko brisanje snimaka nakon 48 sati, koje služi zaštiti interesa svih drugih osoba snimljenih videonadzorom i koje je predviđeno zakonom, ima prednost nad interesom ispitanika za dobivanje pristupa takve informacije. Ispitanik se također ne može osloniti na članak 17. stavak 3. točka (b) GDPR-a niti na članak 18. stavak 1. točka (c) GDPR-a kako bi spriječio automatsko brisanje snimaka, jer pravo na pristup prema članku 15. GDPR-a nije predviđeno u njemu.
Osim toga, sud je utvrdio da je opomena koju je izrekao berlinsko nadzorno tijelo bila nezakonita jer je nepropisno iskoristio svoje diskrecijsko pravo prema članku 58. stavku 2. točki (b) GDPR-a. Naime, pogrešno je pretpostavilo da se mora izreći barem opomena u slučaju otkrivene povrede zaštite podataka, ne uzimajući u obzir da mogu postojati situacije u kojima se opomena može smatrati nerazmjernom unatoč povredi GDPR-a. Stoga je odluka berlinskog nadzornog tijela proglašena nezakonitom.
Iako je odluka Upravnog suda u Berlinu u nekim aspektima usklađena sa Smjernicama 3/2019 Europskog odbora za zaštitu podataka, čini se da zanemaruje prijedlog smjernica da bi voditelji obrade trebali provoditi tehničke mjere za ispunjavanje zahtjeva za pristup. Kao i Okružni sud Pankow, sud je presudio da je napor koji je S-Bahn Berlin uložio da pregleda i anonimizira podatke bio krajnje nerazmjeran interesu ispitanika za informacije. Međutim, smjernice jasno navode da se zaštita prava trećih strana ne smije koristiti kao izgovor za sprječavanje legitimnih zahtjeva za pristup. Sugeriraju da bi voditelji obrade trebali razmotriti tehnička rješenja poput zamućivanja kako bi zaštitili identitet drugih pojedinaca na snimci.
Zaključno, čini se da odluka suda zaobilazi prethodno navedeni aspekt smjernica, što bi se moglo smatrati propuštenom prilikom za uspostavljanje ravnoteže između prava ispitanika i praktičnih razmatranja voditelja obrade.
