UKRATKO O GLAVNOM POSTUPKU
Proximus pruža telekomunikacijske usluge u Belgiji, uključujući brojne elektroničke imenike koji sadrže kontakt podatke kako svojih pretplatnika tako i pretplatnika drugih pružatelja telekomunikacijskih usluga. Potom nudi svoje popise kontakt podataka drugim tvrtkama koje pružaju imeničke usluge. U Proximusovim bazama podataka pojedinci su označeni s 'NNNNN' ili 'XXXXX' ovisno o tome trebaju li njihovi kontakt podaci biti uključeni u imenike ili ne.
Podnositelj pritužbe je s Telenetom imao sklopljen ugovor o pružanju telefonskih usluga. Telenet dijeli kontakt podatke svojih pretplatnika s brojnim trećim stranama, uključujući Proximus.
Nakon što je vidio svoje kontakt podatke u jednom od Proximusovih imenika, podnositelj pritužbe je zatražio uklanjanje njegovih podataka. Proximus je udovoljio ovom zahtjevu promjenom statusa podnositelja pritužbe u 'XXXXX' u svojim bazama podataka. Međutim, Telenet je naknadno poslao Proximusu ažuriranu listu pretplatnika na kojoj je podnositelj žalbe naveden kao 'NNNNN'. Budući da je to značilo da se podaci o podnositelju pritužbe mogu uključiti u imenike, Proximus je automatski ponovno postavio svoj unos za podnositelja pritužbe u svom imeniku. Podnositelj pritužbe otkrio je da su njegovi podaci ponovno u imenicima te je podnio drugi zahtjev Proximusu, zajedno s pritužbom belgijskom tijelu za zaštitu podataka.
Belgijsko tijelo je Proximusu, između ostalog, naložilo prestanak obrade i plaćanje kazne od 20.000 eura. Proximus je podnio žalbu protiv te odluke Žalbenom sudu u Bruxellesu, Belgija.
STAVOVI
Prema Proximusovu mišljenju, pretplatnikova privola, u skladu s člankom 45. stavkom 3. Zakona o elektroničkim komunikacijama, nije potrebna, već sami pretplatnici moraju zahtijevati da ne budu uključeni u telefonske imenike, prema takozvanom „opt-out” sustavu. Ako takav zahtjev ne bude podnesen, dotični pretplatnik može doista biti uključen u te telefonske imenike. Stoga, prema Proximusovu mišljenju, u ovom slučaju nije potrebna nikakva „suglasnost” u smislu Direktive 95/46 ili „privola” u smislu OUZP-a.
Nadzorno tijelo, koje ima suprotno mišljenje, istaknulo je u biti da članak 12. stavak 2. Direktive 2002/58 i članak 133. stavak 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama zahtijevaju „privolu pretplatnika” u smislu OUZP-a kako bi davatelji telefonskih imenika mogli obrađivati i prosljeđivati njihove osobne podatke.
Nadležni sud smatra da je Direktiva 2002/58 lex specialis u odnosu na OUZP, kao što to potvrđuju uvodna izjava 173. i članak 95. OUZP-a. Slijedom toga, u situacijama u kojima Direktiva 2002/58 pojašnjava pravila OUZP-a, posebne odredbe te direktive imaju, kao lex specialis, prednost pred općenitijim odredbama OUZP-a. Također, nadležni sud primjećuje da članak 12. stavak 2. Direktive 2002/58 i članak 133. stavak 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama, tražeći izraz volje pretplatnika kako bi davatelji telefonskih imenika mogli obrađivati njihove osobne podatke, ne pojašnjavaju treba li taj izraz volje imati oblik prava na izbor, kao što to tvrdi Proximus, ili obliku stvarne privole, u smislu OUZP-a, kako to navodi nadzorno tijelo. U tom pogledu, naglašava da je sudska praksa, osobito presuda od 5. svibnja 2011., Deutsche Telekom (C-543/09, EU:C:2011:279), utvrdila da, kao što to proizlazi iz kontekstualnog i sustavnog tumačenja članka 12. Direktive 2002/58, izražavanje volje o kojem je riječ odgovara „privoli” koja se odnosi na svrhu objave osobnih podataka u javnom telefonskom imeniku, a ne na identitet konkretnog davatelja telefonskih imenika.
Nadležni sud je uputio četiri pitanja Sudu Europske unije.
UPUĆENA PITANJA
„1. Treba li članak 12. stavak 2. Direktive 2002/58/EZ u vezi s njezinim člankom 2. točkom (f) i člankom 95. [OUZP-a] tumačiti na način da dopušta nacionalnom nadzornom tijelu da, zbog nepostojanja nacionalnih pravnih propisa koji upućuju na suprotno, zahtijeva pretplatnikovu ‚privolu’ u smislu [OUZP-a] kao temelj za objavu njegovih osobnih podataka u javnim telefonskim imenicima i u okviru usluga informacija koje izdaje sam operater ili treći pružatelj usluge?
2. Treba li pravo na brisanje na temelju članka 17. [OUZP-a] tumačiti na način da mu se protivi to da nacionalno nadzorno tijelo pretplatnikov zahtjev za brisanje iz javnih telefonskih imenika i usluga informacija smatra ‚zahtjevom za brisanje’ u smislu članka 17. [OUZP-a]?
3. Treba li članak 24. i članak 5. stavak 2. [OUZP-a] tumačiti na način da im se protivi to da nacionalno nadzorno tijelo iz zahtjeva pouzdanosti koji je propisan tim člancima zaključuje da voditelj obrade mora provesti odgovarajuće tehničke i organizacijske mjere kako bi druge voditelje obrade, odnosno pružatelja telefonske usluge i ostale davatelje telefonskih imenika i usluga informacija koji su primili podatke od prvo navedenog voditelja obrade, obavijestio o tome da je ispitanik povukao privolu u skladu s člankom 6. u vezi s člankom 7. [OUZP-a]?
4. Treba li članak 17. stavak 2. [OUZP-a] tumačiti na način da mu se protivi to da nacionalno nadzorno tijelo davatelju javnih telefonskih imenika i usluga informacija, od kojeg se zahtijeva da više ne objavljuje podatke određene osobe, nalaže da poduzme odgovarajuće mjere kako bi internetske pretraživače obavijestio o zahtjevu za brisanje podataka?”
ODLUKA SUDA EUROPSKE UNIJE
Sud odlučuje:
1. Članak 12. stavak 2. Direktive 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija, kako je izmijenjena Direktivom 2009/136/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009., u vezi s njezinim člankom 2., drugim stavkom, točkom (f) i člankom 95. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka),
treba tumačiti na način da je:
„privola” pretplatnika operatera telefonskih usluga, u smislu članka 4. točke 11. te uredbe, potrebna kako bi se osobni podaci tog pretplatnika uključili u javne telefonske imenike i usluge informacija koje objavljuju davatelji različiti od tog operatera, pri čemu je, međutim, tu privolu moguće dati i samo tom operateru.
Članak 17. Uredbe 2016/679
treba tumačiti na način da:
zahtjev pretplatnika za opoziv njegovih osobnih podataka iz javnih telefonskih imenika i usluga informacija predstavlja ostvarivanje „prava na brisanje” u smislu tog članka.
Članak 5. stavak 2. i članak 24. Uredbe 2016/679,
treba tumačiti na način da:
nacionalno nadzorno tijelo može zahtijevati od davatelja javnih telefonskih imenika i usluge informacija, kao voditelja obrade, poduzimanje odgovarajućih tehničkih i organizacijskih mjera za obavješćivanje trećih voditelja obrade, odnosno operatera telefonskih usluga koji mu je priopćio osobne podatke svojeg pretplatnika kao i drugih davatelja javnih telefonskih imenika i usluga informacija kojima je on sam dao takve podatke, o povlačenju privole tog pretplatnika.
Članak 17. stavak 2. Uredbe 2016/679,
treba tumačiti na način da mu se:
ne protivi to da nacionalno nadzorno tijelo naloži davatelju javnih telefonskih imenika i usluga informacija, od kojeg je pretplatnik operatera telefonskih usluga zatražio da više ne objavljuje njegove osobne podatke, da poduzme „razumne mjere” u smislu te odredbe kako bi obavijestio pružatelje internetske pretraživače o tom zahtjevu za brisanje podataka.
