Europski sud pravde presudio je da slanje dnevnog biltena predstavlja „izravni marketing“ za „slične proizvode ili usluge“ u smislu ePrivacy Direktive. Nadalje, kada je obrada osobnih podataka utvrđena zakonitom na temelju te odredbe, članak 6. GDPR-a se ne primjenjuje.
Inteligo Media SA (voditelj obrade) je izdavač online publikacije vijesti koja svakodnevno informira javnost o zakonodavnim promjenama koje se događaju u Rumunjskoj. Pretplatom na "Premium uslugu" korisnici mogu pristupiti većem broju članaka mjesečno i primati dnevni bilten putem e-pošte (osim ako korisnik ne odluči ne koristiti tu uslugu).
Dana 26. rujna 2019. rumunjsko tijelo za zaštitu podataka (DPA) zaključilo je da je voditelj obrade prekršio članak 5(1)(a) i (b), članak 6(1)(a) i članak 7 GDPR-a te mu je izreklo administrativnu kaznu od cca 9.000,00 eura. Utvrđeno je da je voditelj obrade obradio osobne podatke (e-mail adrese, lozinke, korisnička imena) 4.357 korisnika na pravnoj osnovi koja nije bila prikladna za svakodnevno slanje promotivnih materijala putem e-pošte, bez dokaza da je dobilo privolu korisnika za obradu njihovih osobnih podataka u tu svrhu.
Voditelj obrade je pokrenuo pravni postupak kojim je prvenstveno tražio poništenje odluke DPA-a i njegovo izuzeće od odgovornosti. I voditelj obrade i DPA žalili su se na prvostupanjsku presudu. Te su žalbe u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev.
U tim okolnostima, sud koji je uputio zahtjev odlučio je prekinuti postupak i uputiti sljedeća pitanja Sudu na prethodnu odluku:
U slučaju u kojem izdavač internetskih (novinskih) publikacija dobije adresu e-pošte korisnika kada potonji kreira besplatni korisnički račun koji mu daje pravo: (i) na besplatan pristup dodatnom broju članaka iz dotične publikacije; (ii) na primanje, putem e-pošte, dnevnog biltena koji sadrži sažetak novog zakonodavstva o kojem se raspravlja u člancima unutar publikacije i hiperveze na te članke; i (iii) pristupiti, uz naknadu, dodatnim i/ili opsežnijim člancima i analizama iz publikacije u usporedbi s onima u besplatnom dnevnom biltenu:
(a) je li ta adresa e-pošte koju je izdavač internetske publikacije dobio „u kontekstu prodaje proizvoda ili usluge“ u smislu članka 13. stavka 2. Direktive 2002/58 („ePrivacy Direktiva“)?
(b) provodi li se slanje biltena, kao što je opisano u gore navedenoj točki (ii), „za izravni marketing vlastitih sličnih proizvoda ili usluga“ u smislu članka 13. stavka 2. ePrivacy Direktive?
Ako su odgovori na pitanje 1(a) i (b) "da", koji se od uvjeta utvrđenih u članku 6(1)(a) do (f) GDPR-a primjenjuje kada izdavač koristi adresu e-pošte korisnika u svrhu slanja dnevnog biltena, u skladu sa zahtjevima članka 13(2) ePrivacy Direktive?
Je li članak 13(1) i (2) ePrivacy Direktive protivan nacionalnom zakonodavstvu koje koristi koncept „komercijalne komunikacije“ utvrđen u članku 2(f) (Direktive 2000/31/EZ) umjesto koncepta „izravnog marketinga“ utvrđenog u ePrivacy Direktivi? Ako ne, predstavlja li bilten „komercijalnu komunikaciju“ u smislu članka 2(f) (Direktive 2000/31)?
Ako su odgovori na prvo pitanje (a) i (b) negativni:
(a) predstavlja li slanje dnevnog biltena putem e-pošte „korištenje elektroničke pošte u svrhu izravnog marketinga“ u smislu članka 13. stavka 1. „ePrivacy Direktive“?
(b) treba li članak 95. GDPR-a, zajedno s člankom 15. stavkom 2. ePrivacy Direktive, tumačiti na način da će se nepoštivanje uvjeta za dobivanje valjane privole korisnika prema članku 13. stavku 1. ePrivacy Direktive kažnjavati u skladu s člankom 83. GDPR-a ili u skladu s odredbama nacionalnog prava sadržanima u zakonu kojim se prenosi ePrivacy Direktiva, a koji sadrži posebne kazne?
Treba li članak 83(2) GDPR-a tumačiti u smislu da je DPA koji odlučuje hoće li izreći upravnu novčanu kaznu i odlučuje o iznosu upravne novčane kazne u svakom pojedinom slučaju dužan u upravnom aktu kojim se izriče novčana kazna analizirati i objasniti učinak svakog od kriterija utvrđenih u točkama (a) do (k) na odluku o izricanju novčane kazne, odnosno na odluku o iznosu izrečene novčane kazne?
Pregled: Zaključak nezavisnog odvjetnika
Nezavisni odvjetnik sažeo je da sud koji je uputio zahtjev u biti želi utvrditi može li se smatrati da je adresa e-pošte korisnika dobivena kada stvori online račun koji mu daje pravo na besplatan pristup brojnim člancima/resursima i primanje dnevnog biltena putem e-pošte dobivena „u vezi s prodajom proizvoda ili usluge“ i predstavlja li slanje dnevnog biltena „izravni marketing“ za „slične proizvode ili usluge“ u smislu članka 13(2) ePrivacy Direktive.
Nezavisni odvjetnik razmatrao je predmet Suda EU-a, C-484/14, McFadden, smatrajući da je osobno ažuriranje imalo reklamnu svrhu koja pak predstavlja neizravni oblik naknade koji zadovoljava definiciju „prodaje“ Suda EU-a.
Stoga je Nezavisni odvjetnik smatrao da se članak 13(2) ePrivacy Direktive mora tumačiti u smislu da adresa e-pošte korisnika dobivena prilikom stvaranja online računa koji mu daje pravo na „osobno ažuriranje“ poput onog o kojem je riječ predstavlja „izravni marketing“ za „slične proizvode ili usluge“ u smislu te odredbe.
Nezavisni odvjetnik je mišljenja da članak 95. GDPR-a utvrđuje načelo lex specialis derogat legi generali za odnos između te direktive i GDPR-a: kad god postoji posebna odredba u Direktivi 2002/58 koja podrazumijeva obveze s istim ciljem kao i odgovarajuće odredbe u GDPR-u, mora se primijeniti odredba ePrivacy Direktive.
Nezavisni odvjetnik smatra da članak 13(2) ePrivacy Direktive sveobuhvatno uređuje uvjete i svrhe obrade, kao i prava ispitanika, te nameće „posebne obveze“ voditelju obrade, u smislu članka 95. GDPR-a, uključujući posebno pitanje privole. Kao posljedica toga, utvrdio je da pozivanje na GDPR, posebno članak 6(1)(a) do (f) GDPR-a, nije ni moguće ni potrebno.
Nezavisni odvjetnik smatrao je da je pitanje, sprječava li članak 13(1) i (2) „Direktive o elektroničkoj privatnosti“ prenošenje nacionalnog zakonodavstva koje zamjenjuje pojam „izravni marketing“ pojmom „komercijalna komunikacija“, kako je definirano u članku (2)(f) Direktive 2000/31, hipotetskim u odnosu na predmetni slučaj i stoga nedopustivim. Nezavisni odvjetnik smatra da komercijalna komunikacija ima širi opseg koji obuhvaća pojam izravnog marketinga; stoga sav izravni marketing predstavlja komercijalnu komunikaciju, ali ne i da sva komercijalna komunikacija predstavlja izravni marketing.
Nezavisni odvjetnik sažeo je pitanje je li, kada DPA izriče upravnu kaznu, dužan analizirati i objasniti u dotičnom upravnom aktu utjecaj svakog od kriterija predviđenih u članku 83(2)(a) do (k) GDPR-a.
Nezavisni odvjetnik zaključio je da se, sve dok pojedinac može razumjeti razloge pojedinačne mjere koja na njega negativno utječe, ispunjava obveza da navede razloge za odluku koji su dovoljno specifični i konkretni, bez potrebe za detaljnim objašnjenjem svakog od kriterija navedenih u članku 83(2) GDPR-a.
Sud se pozvao na svoju postojeću sudsku praksu prilikom objašnjenja koncepta komunikacije „u svrhu izravnog marketinga“. Istaknuo je da koncept obuhvaća komunikacije koje imaju komercijalnu svrhu i izravno su i pojedinačno upućene kupcu (predmet C-102/20, StWL Städtische Werke Lauf a.d. Pegnitz, stavak 47., dostupan ovdje), kao što su reklamne poruke koje promoviraju usluge u obliku e-pošte poslane u pristiglu poštu korisnika.
Sud je utvrdio da je komunikacija imala za cilj potaknuti korisnike da pristupe plaćenom sadržaju koji pruža objavljena tvrtka, čime se potiče prodaja tog sadržaja i ostvaruje komercijalna svrha.
Na kraju, Sud je naglasio da time što se „izravno prikazuje u pristigloj pošti“ primatelja, bilten se kvalificira kao izravni marketing.
Stoga je Sud utvrdio da bilten koji sadrži sažetak članaka o novom zakonodavstvu, hiperveze na te članke i na sadržaj dostupan uz naknadu, poslan izravno u pristiglu poštu korisnika, predstavlja korištenje elektroničke pošte „u svrhu izravnog marketinga“ u smislu članka 13(1) i (2) ePrivacy Direktive.
Sud se pozvao na mišljenje glavnog odvjetnika prilikom rasprave o definiciji „prodaje“. Napomenuo je da pojam obuhvaća samo transakcije koje uključuju plaćanje. Istovremeno je naglasio da članak 13(2) ePrivacy Direktive ne razlikuje vrstu pruženih usluga. Stoga je Sud primijenio obrazloženje za koncept usluga prema Direktivi 2000/31 na tumačenje članka 13(2) ePrivacy Direktive. Konkretno, Sud je ponovio da naknada za uslugu ne zahtijeva da plaćanje izvrše oni za koje se usluga obavlja.
Stoga je Sud utvrdio da je trošak oglašavanja plaćenog sadržaja putem biltena uključen u cijenu tog sadržaja, što ispunjava uvjet plaćanja i spada u koncept „prodaje usluge“ prema članku 13(2) ePrivacy Direktive.
Sud je primijetio da članak 13(2) nameće posebne obveze voditelju obrade za aktivnosti obrade osobnih podataka u kontekstu komunikacije koja spada u njegov opseg. Istovremeno, članak 95. GDPR-a i uvodna izjava 173 isključuju primjenu Uredbe na pitanja koja su već predmet posebnih obveza prema ePrivacy Direktivi.
Stoga je Sud utvrdio da se zakonitost obrade osobnih podataka u odnosu na komunikaciju u okviru članka 13(2) može utvrditi na temelju te odredbe bez primjene uvjeta iz članka 6(1) GDPR-a.
Sud je utvrdio da nije potrebno tumačiti pojam „komercijalne komunikacije“ budući da bilten spada u pojam „izravnog marketinga“.
Sud je utvrdio da nije potrebno odgovoriti na točku (b) četvrtog pitanja i peto pitanje.
Osim toga, utvrđeno je da se u modernom digitalnom dobu sami podaci tretiraju kao roba. Stoga se može pretpostaviti da je za podatke prikupljene „u kontekstu prodaje“ dovoljno da korisnik dostavi svoje osobne podatke u zamjenu za robu ili uslugu koja mu je vrijedna.
Komodifikacija osobnih podataka osporava se jer donekle dovodi u pitanje koncept privatnosti i zaštite podataka kao neotuđivih temeljnih prava.
Pitate se što dalje- javite nam se kako biste u ovoj domeni (marketing) uskladili svoje poslovanje!